Mirror
3

27.09.2014.

Bilo je noći kad mi je trebao baš netko tko ne pita ništa, a umije sve.

Sjedim na nekoj klupici u samom centru grada i promatram osobe koje prolaze onuda, te gledam kako se odnos prema okolini i okolišu, te kako se ponašaju ako su u društvu nekoga. Pokušavam biti neprimjetna, stavljam slušalice u uši puštam muziku, stavljam školsku torbu do sebe kako bi pomislili da čekam nekoga, ili da mi je samo potrebno malo mira od prijatelja i obitelji. 15 sati popodne je. Bas sam uhvatila trenutak u kojim sve vrvi ljudima. Gledam ih i ne vjerujem što vidim. Pored mene prolazi starija gospođa i nosi pune vrečice, teže od nje. Toliko mladih, jačih i odraslih ljudi, a nitko ju neće ni pitati da li želi pomoć. Drugi su pak u društvu, u kojem je očito važno samo gledanje u mobitel, bez ikakve međusobno komunikacije. Treći pak, psuju na svakom koraku, hodaju kao da su došli iz prašume, a ne iz grada, zagađuju okoliš, trgaju sve što se potrgati da. Bože, kako tužno.. Oh, konačno nešto lijepo...Prolazi mladi par, zaljubljeni, nasmijanih lica, te onako u prolazu čujem kako planiraju budućnost. Konačno nešto što mi je uljepšalo dan. Eh, zašto nema više ovakvih ljudi? Sigurno se pitat zašto radim ovo...Jedan od razloga je taj da mi stvarno treba odmora od svega. Volim odabrati random mjesto(ali najčešće se zadržavam na ovome u centru grada) i promatrati ljude koji prolaze, izraze njihovih lica, eh, da mi je znati što misle u tom trenutku. Htjela bi od svakog tog čovjeka kojega vidim dok šeće, čuti barem jednu priču iz njihovog života, htjela bi provesti jedan dan u njihovom životu, čisto da vidim kako je to. Bože, što sam znatiželjna. Pitam se, da li me je netko primjetio, zapitao se što radim. Ne vjerujem da je, nitko me čak nije ni pogledao.. Ostala sam sjediti tako još nekih sat vremena i taman kad sam krenula ustati i otići doma, vidim, prilazi mi čovjek, malo stariji od mene (otprilike oko 20 godina, lijep, visok, moderno obučen, čini se da je iz ugledne familije), obraća mi se, te me ljubazno pozdravi. Pitam ga da li se poznajemo? On mi odgovori, ne, ali gledam te već duže vrijeme, kako skoro svaki dan sjediš tu, i to na istoj klupi, i promatraš druge. Znaš...i ja radim to isto, čudi me kako me nisi zamjetila. Reci mi, zašto radiš to? Ostala sam zbunjena, nisam znala što bih rekla. Uspjela sam promucati sve one razloge koje sam navela maloprije u tekstu...Rekao mi je da ostanem još malo, te mi ispričao svoju priču, cijeli svoj život. Mogu reći da je prošao kroz pakao, a nije zaslužio to. Pa, Bože, nitko ne zaslužuje prolaziti kroz pakao u životu. Slušala sam ga i nisam mogla vjerovati što čujem. Ok, pretpostavke su ispale točne, bio je iz bogate obitelji, uvijek je imao sve što je htio, ali rekao je da nikad nije imao ono što je najviše želio. Osobu koju će ga voljeti zbog toga kakav je on, a ne zbog para. Stari mu je poginuo u automobilskoj nesreći, mama mu se otada upropastila, posvetila kocki, počeo je gubiti sve što je imao....Dok je to pričao, vidjela mu se tuga u očima, osjetila sam drhtaj u glasu i ono stezanje da ne zaplačeš. Kada sam krenula da mu obrišem suzu što mu je klizila niz lice, privukao me k sebi i zagrlio. Nije ništa pitao, samo je šutio. Kada sam mu rekla da bih trebala poci, privukao me još jače ka sebi i rekao da ostanem još malo..Znala sam da je to osoba kakva mi treba u životu...Osoba koja će me razumjeti, i koju ću ja razumjeti. Osoba koja ne pita puno, a umije sve.

09.03.2014.

Nađi mi zamjenu za ovaj život.

Život brzo prolazi, odrastam i uskoro ću poput mnogih drugih mladih i hrabrih ljudi smjelo zakoračiti u budućnost. Pratiti će me lijepe i manje lijepe uspomene iz djetinjstva i sjećanja na drage ljude kojih više nema u mom životu Ta sjećanja na njih i vrijeme koje je prošlo izazivaju sjetan osmijeh na mom licu i stvaraju tugu i bol u mom srcu. Ponekad znaju da bole jako, do dna duše, ali i pored toga ona su moja sjećanja i nikada ih se ne odričem. Dok god čovjek živi, on u svojim mislima nosi sjećanja na vrijeme koje je prošlo i ljude koji su nekada bili prolaznici u njegovom životu. Neka od tih sjećanja često bole, ali i pored toga ona su sastavni dio njegovog uma i nerazdvojni dio njegove ličnosti. Sjećanja na moje dane djetinjstva i prijateljicu koja je nekada bila tako blizu mene, a sada tako daleko, bolno me prate i pratit će me gdje god da krenem i nikada ih se neću odreći, ma koliko ona bila bolna. Kada se čovjek odrekne svoje prošlosti, zaboravi je, odriče se i sebe samog. Makar ponekad neke stvari ipak je bolje ostaviti u prošlosti i zaboraviti.

09.03.2014.

Neka sjećanja ove noći bole.

Prelistavam knjigu iz povijesti i tako blejim u nju, ne mogu da zapamtim ni jednu jebenu rijec..Pogledam prema zidu i ugledam sliku bivseg razreda. Ugledam sliku bivse najbolje frendice. Ugledam sebe kao malu u vrticu. Nasmijanu, onako iskreno. Oh, Boze, pa ne pamtim kada sam se zadnji put tako iskreno smijala. I suze krenu same niz lice..Ispitujem se zasto se sve moralo zavrsiti, zasto odrastamo? Kada si dijete jedva cekas da odrastes, a onda kasnije shvatis da je zivot odraslih koma. I zelis se vratit natrag. Natrag u osnovnu, u prvi razred, pa da jos jednom ucis slova abecede, zbrajati i oduzimati..A ponajvise od svega da jos jednom vidis svoju staru ekipu koju ne bi mijenjao ni za sto na svijetu, jer bez obzira na to kakvi su oni, na kraju shvatis da su vrijedni svake svade, svake zajebancije, ma svega. Zao mi je sto ne mogu vratiti vrijeme. Sve bih dala da jos jednom prozivim najboljih osam godina u mom zivotu, da prodem kroz sve svade, plakanja, smijanja i ostalog u tih osam godina. Samo vi ste znali sve tajne o meni, samo ste vi umjeli da me nasmijete. A sad? Gdje ste sada? Kao ostat cemo u kontaktu, vidit cemo se mi jos. Da, hocemo. Kada umremo, jedino tada. Pola vas ne zna ni pozdraviti kada se opet sretnemo na ulici. A zasto? Zar vam je taj ponos, to sta ste sada u srednjoj skoli, to sta se odrasliji nego prije, zar vam je to vaznije od nekadasnjeg prijateljstva?! I koliko god patila za vama, na neki nacim toliko mi se i gadite sada. Eto, ne vjerujem da se osobe tako brzo mijenjaju kada odu u srednju. Jel vas sram kada vas pozdravi bivsa kolegica iz razreda? Koliko god bih se htjela vratiti natrag u osnovnu, toliko i ne zelim, jer kad vidim ko se i na koji nacin sada odnosi prema meni, zalim ga. Ne zasluzuje ni da pljunem na njega. Naravno, ima izuzetaka, koje, eto, ponos i srednja skola nisu promijenile, pa su sacuvali malo dostojanstva i znaju pozvat na kavu ili slicno. Ali ocito se ovaj svijet vrti oko toga tko je popularan i koga najvise drustvo voli. Ali niste svjesni koliko to boli druge. Zamislite provest osam jebenih godina sa isto ekipom, sa onim ljudima koje si djelio sve, od hrane, olovaka, gumica, do najdubljih skrivenih tajni i onda samo odjednom je sve gotovo. Ni pozdrav, ni poruka, ni poziv na kavu. E moj grade, na sta si spao..

15.02.2014.

Ovaj put ti kažem ne, sve u vodu palo je!

Eh, mili moj. Gotovo je. Ovako više ne ide. Odlučila sam, ostavljam te zauvijek, tamo negdje u prošlosti. I znam da će biti teško, hoće. I boljet će me, hoće, i to jako. Ali isplatiti će se, hoće vjeruj mi. Odsada postajem hladna, postajem kučka. Da, kučka. I to ona hladna i bezobrazna, ona koja nema osjećaja za nikoga, a pogotovo za ovakve kao što si ti. Da, prolazit ću pored tebe bez da te pogledam u oči, neću te ni pozdravljati, a kamoli pričati sa tobom. Ne zaslužuješ to. I koliko god te mrzila u ovom trenutku, toliko te još uvijek volim. Ipak, uljepšao si mi 6 mjeseci mog života. Ali sada, ne ide više ovako. Pokazao si pravo lice, dragi moj. Žao mi je, sretno ti sa nekom drugom, a sada gledaj što si izgubio;)

15.02.2014.

Ranis, a nisi ranjen i to treba umeti zna srce biti kamen da ostavi i oprosti :))

12.02.2014.

Više sreće drugi put..

Znas onaj osjecaj kad shvatis da je gotovo? Shvatis da sve sta je radio s tobom, sve one slatke poruke i rijeci koje ti je govorio, da je bila laz. Ne vjerujes, zar ne? Pa to ne moze biti laz! Bilo je tako savrseno, tako iskreno, a onda je otisao. Jednostavno otisao i sada se pravi kao da nikada nista nije bilo. Pitas se otkud mu snage da te pogleda u oci nakon svega? Kako se samo usuduje? A ti? Ti se ubijas s time sto previse razmisljas o svemu. I nije lako. Nikako. Boli te. Ne znas kako dalje. Trazis razlog, objasnjenje, trazis bilo sto za sve te lazi. Ali nema objasnjenja, malena. I koliko god bolno bilo, moras dalje. Ne dozvoli da te on, muskarac bez osjecaja i duse spusti na dno. Budi jaca nego ikada, pravi se hladnokrvna. Hodaj podignute glave, pokazi mu sto je izgubio. Malena bori se za sebe. Jedino si ti sada vazna. I ako tako bude,uspjeti ces.

03.02.2014.

A mogli smo sve, mi smo isti zar ne, savršen zagrljaj, a mi smo birali kraj.

01.02.2014.

Surovi grade..

Sjedim u sobi, pregledavam novosti na fejsu, čisto da ubijem dosadu..I dođem do objave, točnije slike jedne curice, od 12 godina, ako i toliko, i ostanem zapanjena. Ne znam dali da se smijem ili plačem. Dakle curica se slikala sa nožem koji drži u ruci i s kojim će se 'ubiti.' Kao prvo, ovo je žalosno. I to jako, haha. Ne znam šta da kažem stvarno, osim da ovaj svijet postaje sve jadniji. Naravno, čast izuzetcima. Ovo je obično privlačenje pažnje..Očito curica nema život pa joj on ovisi o fejsu. Daj shvatite više da rezanje nije zajebancija. Oni koji to rade sa ciljem da privuku pažnju na sebe su jadni. Dotakli su dno dna. Jer realno gledajući, kakvih jebenih problema može imati netko od 12 godina? Okej, možda i može, i ima ih, ali to se onda ne objavljuje po fejsu, i ne slikaju se sa opisom: ''Ove noci ce moja krv poteći'', i ostalim sranjima, jel. Daj ljudi, curice, djevojke, i vi svi ostali koji nemate problema u životu, uživajte u njemu. Provodite svaku sekundu uživajući, jer ne znate koliko je nekim ljudima teško i što bi sve dali da mogu biti na minutu sretni. A ove jadnike što se 'režu' samo da privuku pažnju treba pokopati. Oni ne znaju ništa o životu. Apsolutno ništa. Mogu se samo sagnuti svima onima koji su usprkos svim problemima ostali jaki, uspjeli ih riješiti, ili barem probali, a da pritom nisu to objavljivali po fejsu, i sramotili se takvim slikama. Ja imam biiig respect prema takvim ljudima, stvarno. Nadam se da će se svijet početi normalizirati, jer ako ne počne, postat će katastrofa..Pogotovo sa ovakvim ljudima..A vi se zapitajte malo, kako je onima koji stvarno imaju probleme u životu, probajte se staviti u njihovu kožu. Ma fuj, gadite mi se vi klinci od 11,12 godina koji mislite da ste pobrali svu pamet svijeta i sad ste u 'depresiji' jer vas dečko ne voli. Ajmeeee, ubite se odmah. Mislim da vam je to najbolje. Ne kažem da sam ja starija, imam 15 godina samo, ali sam prošla kroz neke stvari kroz koje većina nije, i ne bih željela da se dogode ikome. Ali nisam nikada to objavljivala po fejsu, stavljala slike i statuse. Nisam pala u depresiju zbog ljubavi. Nego zbog drugih problema, koje jednostavno nisam znala riješiti. I nisam se mogla boriti s njima. Tako da znam o čemu pričam. Slobodno sad serite po meni, gle ovu, šta si ona sad umišlja, blabla, ali ja se barem ne sramotim kao vi! Još jednom BIG RESPECT svima onima koji uspijevaju pronaći izlaz iz problema, ma kakvi god oni bili♥!

01.02.2014.

A on, on je bio i ostao moje sve♥

A rekli su mi 'nemoj'. Nemoj ni da ga upoznaješ. On je od onih koje kada jednom pustiš u srce poslije iz istog ne možeš da izbaciš. A ja, kao uvijek, željela da se kockam. Rekoh: 'Da probam samo. Što me košta?' A koštalo me više nego što sam očekivala. Koštalo me bezbroj neprospavanih noći, bezbroj tmurnih dana, bezbroj suza. I bez obzira što me toliko koštalo, da se opet rodim, opet bih isto birala.

29.01.2014.

Da ti kažem šta mi je, boli još od ranije.

Što nam se to dešava? Kao da se ne poznajemo. A isti smo. Potpuno isti. I odbijala sam da vjerujem u to. Poraz sam doživjela svaki put kad bih pokušala da se oduprem. Samo da znaš ovo.. Nisam ti rekla, a nikad i neću da ti meni nisi bilo tko. Nikad nisi ni bio. Ukrao si sve sto sam sakrila duboko da ne budem povrijeđena, i povrijedio si me, a da me nisi ni dotakao prstom. I povrijediš me svaki put iznova kad te vidim. I kad prođeš pored mene, sve stane i zaledi se. Umrem, pa se ponovo rodim. Pa opet sve iznova. A ti? Kao da ti je sasvim svejedno. Samo kad me u oči pogledaš, vidim i osjćcam da nije. Osjetim bar na sekundu da u tebi ima onog momka u kojeg sam se zaljubila. Valjda u ocima tvojim i strahu vidim sebe i svoj strah. Ali, rijetko ti mene gledaš dugo u oči. Puno je prošlo od zadnjeg puta. A prije nismo mnogo pričali, samo smo se gledali. Sjećaš se?... Kao da se plašiš da te ne povrijedim istinom. A ne plašoš se kad me po 'ko zna koji put poniziš i uvrijediš kao u šali. A ja to trpim i šutim. Samo se okrenem. A onda me pitaš šta mi je? Jesam ljuta? Pa pitaj sebe blentavi. Ti to najbolje znaš. Nemoguć si. Ne mogu da te shvatim. Pa gdje je nestao onaj dečko? Onaj dečko klošarskoga i ponosnog hoda sa najljepšim smeđim ocima. Onaj "ti" me naučio da ne možeš zaboraviti nekoga tko ti je dao toliko toga za pamćenje. A mžzda i nije do tebe. Jednostavno su te ljudi i vrijeme promijenili, a ja se nisam dovoljno trudila da sačuvam onog starog tebe.


Stariji postovi